Događaji u Župi

Ovdje možete pogledati hronologiju događaja u Župi - link

Zbog povoljnih fizičko-geografskih uslova, relativno blage klime, prostranih pašnjaka u okolini i obilja vode, može se pretpostaviti da je Župa Nikšićka bila naseljena u davna vremena. To je još vjerovatnije zbog toga što u Župi ima relativno dosta plodne zemlje.
Iz najstarijih vremena nemamo istorijskih izvora koji bi govorili o razvitku ovoga kraja. Nađene su alatke od kamena, strugalice od krečnjaka, kamene sjekire od krečnjaka i jedna igla od bronze. Ti se nalazi čuvaju u muzeju u Nikšiću. Pretpostavlja se da pripadaju neolitu – mlađem kamenom dobu (od 10.000 do 3.000 g.prije nove ere). Na Zagradu je pronađena kelt sjekira iz Haltštata, starijeg gvozdenog doba(od 1.000 do 500 g.prije nove ere), tj.u doba organizovanja prvih država na prostoru Grčke i Italije i u doba migracija indoevropskih naroda. U doba naseljavanja Ilira ovaj kraj je pripadao plemenu Dokleata, kod kojih je stočarsto bilo glavna privredna grana, pogotovo zbog dobrih pašnjaka u okolini. Padom Ilirskih plemena pod rimsku vlast došlo je do ubrzane romanizacije Ilirskog stanovništva. U Župi su pronađeni ostaci rimskog vodovoda koji je snabdijevao grad Andervu (Nikšić). Voda je dovođena sa izvorišta Jablanice. Nikšićka Župa je u doba rimske vladavine pripadala provinciji Prevalis. Takođe su i neka župska sela bila naseljena u doba Rimljana, što potvrđuju materijalni dokazi, ostaci rimskog groblja, rimski novac, nakit, keramika. Sa dolaskom Rimljana grad Anderva je postao važno središte i administrativno-trgovački centar stanovništva ovog kraja. Podjelom carstva i IV vijeku prije nove ere Anderva je bila u sastavu Istočnog rimskog carstva.
U VI vijeku nove ere današnjim Nikšićem i okolinom vladaju Istočni Goti. Oni su razorili Andervu i sagradili tvrđavu zvanu Anagastum. Kasnije su Sloveni prilagodili ovaj naziv svom jeziku u tako je grad dobio naziv Onogošt.

Sloveni su došli u VI i VII vijeku i naselili ove oblasti. Tu su formirali oblast Podgorje, koja se prostirala od Onogošta do Nevesinja. Obuhvatala je Moraču, Pivu i Drobnjak. Onogošt tada postaje važan administrativni, trgovački i upravni centar. Takođe je bio i jako utvrđenje.

Sloveni su prilikom dolaska na Balkan zatekli romanizovano ilirsko stanovništvo. Ono je bilo dosta malobrojno jer je jako stradalo tokom avarskih osvajanja. Zatočeno stanovništvo Sloveni su zvali Vlasi. Vrlo brzo je došlo do miješanja stanovništva pa su se formirale etničke grupe: Mataruge, Ćići, Macure i sl. Nešto kasnije dolaze Lužani i Španje, dosta brojna slovenska plemena. Najprije je Župa bila u sastavu Vizantije kao i Onogošt. Zatim se prilikom oslobađanja od Vizantije, sve do 1180. godine Župa nalazila pod vlašću Vojislavljevića, zetskih vladara. Godine 1180. Župa ulazi u sastav države Nemanjića, kao i sva Zeta. Župa ostaje u sastavu Nemanjićke države sve do propasti srpskog srednjovjekovnog carstva. U periodu Nemanjića, dolinom Gračanice prolazio je važan trgovački put od Onogošta do Brskova, važnog rudarskog mjesta srednjovjekovne Srbije. O tome svjedoče ostaci karavanske stanice Susjed-grad u Gornjem Morakovu. Stanovništvo se većinom bavilo zemljoradnjom i stočarstvom. Zemlja je bila u posjedu feudalaca koji su imali svoje kmetove koji su radili na njihovim posjedima. U brdskim krajevima feudalni sistem nije imao izrazite karakteristike kao u ravnici, jer se veći dio stanovništva bavio stočarstvom, pa su imali različite obaveze za razliku od kmetova. U Onogoštu je bila ljetnja rezidencija Nemanjića a odmah pored nje i mitropolitska rezidencija.

Nikšić je raspadom srpskog srednjovjekovnog carstva ušao u oblast Vojislava Vojinovića. Njegov naslednik Nikola Altomanović izgubio je rat sa bosanskim kraljem Tvrtkom I i knjazom Lazarom Hrebeljanovićem. Tada je Nikšić ušao u sastav države kralja Tvrtka. Zatim Nikšićem upravlja Sandalj Hranić a posle njegove smrti vlada njegov sinovac Stjepan Vučić Kosača. On se proglasio za hercega od Svetog Save i po tome se oblast kojom je upravljao nazvala Hercegovina

U okolini Onogošta živjela su tri stara plemena: Riđani, Lužani i Drobnjaci. Riđani su bili najače pleme u Župi i živjeli su u njenom zapadnom dijelu. Lužani i Drobnjaci živjeli su u istočnom dijelu. Sva tri plemena imala su udio u Nikšićkom polju i na planinama oko njega. Sa Zagrada koji je bio centar prvobitnog naseljavanja Nikšića oni su se širili prema Nikšićkoj Župi, zatim preko planina u Rovca i na zapad u dolinu Gračanice i Nikšićko polje. U dolini Gračanice osnivaju dva naselja, Dragovoljiće i Rubeža. Nikšići su istisli Drobnjake iz doline Gračanice i podigli jako naselje Trebjesa blizu Onogošta. Otad se ta grana plemena zove Trebješka. Nikšići su asimilirali dio ovih starih plemena pogotovo djelove Lužana i Riđana. Pouzdano se zna, iako na osnovu oskudnih podataka, o borbama starosjedjelaca Lužana, koji vode porijeklo od potomaka Ilira i plemena Nikšići, koji su se doselili u XIV vijeku iz mjesta Krtoli-Boka Kotorska. Ova borba je bila prilično teška, jer su pleme Lužani grčevito branili svoje posjede. Kao potomci Lužana u Župi imaju tri porodice: Džoganovići, Mašnići i Kodžulovići.

Rodonačelnik plemena Nikšići bio je Nikša, sin Grbljanskog bana Vladimira, poznatog iz narodnih pjesama kao ban Ilijan. Ilijan je bio u rodbinskim vezama sa Nemanjićima, zbog čega je njegov sin Nikša dobio za zasluge Župu nikšićku, a naselio se u selu Zagradu, stupivši u službu bana Ugrena, koji je u to vrijeme vladao ovim krajevima.

U to vrijeme Balša Zećanin sa svojom vojskom napada Ugrenovu državu, koja ga potpomognuta sa Nikšinom vojskom porazi.
Ban Ugren je u Župi imao prijatelja Petra Veljaju koga je često posjećivao. Nikša je težio da ugrabi vlast i Ugrenovu teritoriju, pa se sa sinovima dogovori da ubije bana Ugrena. To je i uradio jednom prilikom kada se ban Ugren vraćao iz Župe u selu Liverovićima. Nakon toga je postao gospodar ovog kraja i bio proglašen za vojvodu.

Nikša je imao sinove: Radovana, Milutina, Vladimira, Gezimira i Gojaka. Radovan se naselio u Trebjesi sa posjedima koji su se nalazili u Rubežima, Ozrinićima, Straševini i Kličevu. Milutina naseli u Dragovoljićima i dade mu donja sela Župe. Vladimiru je Nikša dao svoje posjede u Grblju. Gezimiru dade gornja sela Župe, a Gojak se naseli u Rovca.

Turci dolaze 1465. godine u Nikšić i Nikšićka Župa je pod Turskom vlašću sve do oslobođenja Župe 1856. godine. Župa je u svojoj ranijoj prošlosti prolazila kroz mnoge okršaje sa Turcima da bi njeno stanovništvo održalo vjersku i nacionalnu pripadnost. Taj put je bio vrlo dug i krvav, osvjedočen mnogim događajima i ličnostima koje su se u pojedinim razdobljima nalazili na čelu svoga plemena. Za vrijeme turske vladavine bilo je masovno seljenje stanovništva. Pogotovo je velika seoba iz Župe bila 1756. godine, kada su se brojne porodice iselile u Istočnu Bosnu, Srbiju i u druge krajeve. Župljani su imali brojne okršaje sa Turcima. Učestvuju i u ustanku vojvode Grdana 1597. godine.

Župljani učestvuju i u napadu na Nikšić 1711 godine. Takođe Župljani organizuju hajdučke čete koje su ubijale Turke, plijenile stoku i svetile braću i rođake. Jedan odred Župljana učestvovao je u bici na Krusima 1796 godine.

Župljani podstaknuti primjerom Moračana i Rovčana, nemogavši da trpe zulum, ustadoše na oružanu borbu protivu Turaka 1805. godine, ne sačekavši ni tada očekivani ustanak u Srbiji. Iako Vladika Petar I tada nije podigao na ustanak Crnogorce blagonaklono je gledao na ovaj događaj. Ustanak u Župi uhvatio je veliki mah i proširio se na druga hercegovačka plemena. Nikšićki Turci nijesu mogli ugušiti ustanak nego se za pomoć obrate Carigradu. Sultan u zimu 1804. pošalje u Nikšić Ali-Rizu da izvidi uzroke pobune. Ali-Riza oštro kazni one koji su nanijeli zlo ’’raji’’, nakon čega se obratio za pomoć kod hercegovačkog Vladike Jeremija koji nije uspio da smiri Župljane, jer su Turci bili nanijeli dosta zla okolnim krajevima.

O onome što su Turci radili može se vidjeti i iz pisma Župljana, Ozrinića i Bršnjana upućenog Vladici Petru I Petroviću 17. maja 1809. godine u kojem se između ostalog navodi: ’’A potom neka znate braćo Crnogorci i Brđani kako smo se odbili od Turaka nikšićkijeh a evo i zašto: Kada se gradio grad Onogošt bilo je 2000 kuća oko njega, koje su jaramazi nikšićki rasćerali na svaku stranu po svijetu, eto ih među vama u svako selo i pleme crnogorsko i brcko i koje su poklali i pobili broja im se ne zna: Od 2000 kuća nijesu ostavili ni 200 i to sve što je najgore bilo gole, bose i sirotne, koji su bili na svaku muku naučili. A ostalo što ne poklaše to razagnaše kao vuci po planinama kada razgone ovce. Samo što je bilo u naša vremena i što su nama činili, ne bi smo vi mogli naše muke i nevolje za neđelju dana kazati a kamoli na malom papiru hartije napisati. Ubili su nam dva igumana na vratima crkve, ubili su kneza Đurovića iz Riđanah i kneza Matijaševića iz Dragovoljića, i ostale naše braće nemamo hesapa. No, ali bi valjana čovjeka i prikladna momka, ili junaka, sve ubiše, konje i volove i ostali mal uzeše a naše oružje oteše a nas na ništa i bez ništa ostaviše. Ubiše nam kneza Zaka i Bogića Kostića, Stojana Mašnića sa sinom, Boža Pavlovića i druge. I sve to ćasmo trpjeti ali ne mogasmo što nam crkve porušiše, djecu silom poturčiše, i žene naše iza živijeh muževa uzimaše.’’ Ovaj dio pisma jasno govori kroz kakve muke je prolazilo stanovništvo ovih krajeva, ali nije klonulo duhom ne napuštajući borbu za slobodu.

U jednom pismu koje je arhimadrit Aksentije Šundić uputio vladici Petru I Petroviću 7. juna 1804. godine stoji: ’’Sa ovim vjernim pismom dolazim objaviti vam odanost i vjeru Nikšićana, Drobnjaka i Hercegovaca koji se graniče sa pomenutim plemenima i koji jednodušno žude i traže pomoć, prvo od svevišnjeg boga svedržitelja tvorca i velikog gospodara i zapovijednika Petra I Petrovića opštenarodnog mitropolita od svega praviteljstva crnogorskog i brckog. Zaklinjem vas bogom velikijem da ustanete i da nam priteknete u pomoć sa 4000 ljudi, dok naši neprijatelji nijesu počeli vrći žito i u grad unositi, a mi ne damo ni travarine ni trgovine, jer je sve to u naše ruke. Znajte da oni u gradu nemaju nikakva jestiva, pa donose iz planine mlijeko te loču, pa narod kumi vas, pa i ja kumim vas bogom istinskim Hrista radi to čas prije po istom knjigonoši vjerni i veseli odgovor i skoru pomoć pošaljite. Dajem vam Boga za jemca i moju dušu da su svi gotovi koliko hoćete.’’(Petar Petrović Njegoš-Dušan Vuksan str. 961)

Njihove molbe prelaze u vapaj što se vidi i iz pisama upućenih vladici Petru I 9. i 20. oktobra 1804. godine ’’Za boga vladiko sveti, ništa se ne obazireš? Svaki koji vjeruje vidi da su iz starog pepela sinule iskre to vidite i sami boga radi ne držite nas ovako, jer nije moguće snositi zlo koje je iznad naše moći.’’
Iako Župljani u ustanku 1803. godine nijesu uspjeli da se oslobode od Turaka i prisajedine Crnoj Gori, bili su sa njima na ratnoj nozi sve do 1819. godine kada je na zauzimanje vladike Petra I došlo do nekakvog privremenog izmirenja.

U Župi na mjestu Tikvište bile su turske kuće porodice Verizovića, koja je tada brojala preko 100 članova ne računajući 11 žena, koje su oteli iz plemena za svoj harem. Verizovići su poturčenjaci i vode porijeklo od Popovića sa Zagrada. Predanje kaže da su Turci iznenadili jedno momče, koje se zvalo Todor i zarobili ga, kada je u jednoj dubravi na Zagradu sjekao list. Poturčili su ga i dali mu ime Veriz. On se kasnije vratio u Zagrad. Niko ga nie poznavao, no, pošto je rođacima pokazao sjekiru koju je ostavio u hrastovom dubu kada je bio zarobljen, povjerovali su mu da je to zaista nekadašnji momak Todor.

Veriz se nastani u središtu Župe u Miolju Polju, mjestu Tikvište. Verizovići su se brzo obogatili i imali su u Župi najbolju zemlju i sjenokose. Da bi obradili zemlju, držali su povjerljive ljude koji su vršili nadzor nad ’’rajom’’. Jedan od takvih bio je Duro Kaurin, hrabar i vrlo svirep čovjek. Turci nijesu rado zalazili u kuće koje su bile pri obroncima planina i udaljene. Međutim, to nije važilo za Dura Kaurina. Jednoga dana dođe u Vasiljeviće u kuću Mitra Ostojića-Šundića. Kod Mitra se bio pridesio i njegov rođak Ćetko, koji je bio vrlo prijeke naravi. Bojeći se kakvoga zla, Mitar odmah zakolje ovna da bi sigurao ručak. To je Turčinu godilo i stalno je posmatrao kako se dere ovan. Ćetko to iskoristi, izvadi kuburu i skresa u Dura, ali mu barut ne prihvati vatru. Duro odskoči spreman da na licu mjesta ubije Ćetka. ’’Ne čestiti aga, čuo sam da si veliki junak pa sam se htio uvjeriti.’’ Reče Ćetko. Duro polaskan hvalom nastavi da gleda kako se dere ovan a Ćetko potpraši kuburu i skresa Duru u prsa koji ostade mrtav na licu mjesta. Verizovići su odmah doznali za ime Durovog ubice. Preko svojih prijatelja uspiju da doznadu kuda se kreće i naposletku ga uhvate. Opljačkaju ga, zapale mu kuću i sprovedu ga okovanog u Nikšić. Ćetkova družina namjeravala je da ga oslobodi, ali pošto ga je sprovodila jaka oružana pratnja, odustanu svi sem Zaviše Jaredića. Onako svezan Ćetko primijeti Zavišu pa će, kao za sebe reći, ’’Pri sebe se, o Zaviša!’’ Ovo je bio znak da nije potrebno ginuti bez ikakvog uspjeha u njegovo oslobođenje. Pošto je zatvoren u tamnicu Turci odluče, da ga kao zločinca nabiju na kolac. Pošto je ostao u tamnici nekoliko dana, poruči po nekakvoj ženi da mu pobratim Mušo Nikolić iz Ozrinića pošalje tain-hranu. Ovaj mu posla hljeb i u njemu turpiju. Ćetko se oslobodi okova, a zatim prozorskih šipaka i uteče iz zatvora. Ne pođe u Župu, već se uputi kod svog rođaka Aksentija Šundića, arhimadrita Moračkog manastira. Tamo je ostao duže vremenagdje su skovali plan za protjerivanje Turaka iz Župe. Ćetko se vrati u Župu i jedne tamne noći sa jednom ovećom grupom Župljana zapali sijena i kuće Verizovića koje su bile izvan bedema. Paljevinu su propratili velikom vikom pa su Verizovići mislili da pored Župljana ima mnoštvo i druge vojske. Pristadoše da se predadu pod uslovom da im se obezbijedi slobodan prolaz do Nikšića. Župljani na ovo pristadoše i tako Verizovići konačno napustiše Župu 1805. godine.
Kad je vladika Petar I čuo za protjerivanje Verizovića iz Župe, preporuči Župljanima da tursku zemlju ustupe i razdijele raseljenim Trebješanima. Župljani ga ne poslušaše, te od Trebješana jedino se naseli u župskom selu Jugovići uskočki vojvoda Đoko Vojvodić sa pet sinova, koji je bio pobjegao u Gornju Moraču prilikom razora Trebjese 1788. godine. Po njemu Đokovići u Jugovićima i nose prezime.

Poslije zaključenog primirja 1819. godine Župljani se vratiše iz zbjegova na porušena i popaljena ognjišta. Te godine arhimadrit Aksentije Šundić podigao je jednu oveću zgradu kod župskog manastira, koja je služila potrebama plemena i u kojoj će kasnije biti otvorena i prva škola u Župi. Zgrada je podignuta od pomoći iz Rusije i prilozima samih Župljana. Aksentije je bio 1820. godine organizator ustanka u Morači. Aksentije je imao i veliki uticaj na ruskom dvoru. Umro je u Župi 1826. godine i sahranjen je pored župskog manastira.
Sve do druge polovine devetnaestog vijeka Župljani su održavali tijesne veze sa Crnogorcima i susjednim hercegovačkim plemenima. Relativni mir je trajao sve do čuvene Omer-Pašine godine 1852. godine.

Župski manastir je odigrao veliku ulogu u krvavim borbama sa Turcima čuvene Omer pašine godine. Kada je 1852. godine Omer paša –Latas, turski vojskovođa, udario sa velikom vojskom na Crnu Goru, knjaz Danilo Petrović pošalje u Župu svoga brata vojvodu Mirka sa dva rođaka da organizuju odbranu Župe, jer se vjerovalo da će preko nje biti glavni udar na Crnu Goru. Vojvoda Mirko Petrović, serdar Šogo Nikolić, senator Novica Cerović, Ivo Đoković sa još nekoliko istaknutih prvaka i jednim brojem Župljana, zatvore se u župski manastir i prime neravnu borbu sa odredom turske vojske, koji je nastupao uz rijeku Gračanicu.
Turci nijesu mogli osvojiti manastir iako su ga gađali topovima. Na spoljašnjim zidovima manastira može se i danas vidjeti slomljeno kamenje.

U toku borbe Tuko Šćepanov Maksimović iz Liverovića obavijesti branioce manastira da je glavnina turske vojske krenula preko Planinice u Bjelopavliće. Jedne tamne noći branioci neopaženo napustiše manastir kroz tursku opsadu prelazeći u manastir Ostrog gdje su snažno branili Ostrog. Ova odbrana je opjevana u pjesmi ’’Devet krvavih dana’’. Godine 1853. Župski manastir je oslobođen od Turaka i tada nastaje obnavljanje manastira. Poslije ovih borbi Župa ima sve tješnije odnose sa Crnom Gorom dok se nije konačno prisajedinila Crnoj Gori 1859. godine, poslije slavno izvojevane pobjede na Grahovcu 1858. godine, kojom su Crnogorci zadivili čitavu Evropu.

Poznato je zalaganje knjaza Danila kod francuskog cara Napoleona za dalju sudbinu Crne Gore, to jest njenih granica. Knjaz je uspio da kod kapetana Mušovića izdejstvuje da se u Župi sazida karaula Voltica koja bi služila za pregovore sa Turcima i slično.
Turci su se prilikom razgraničenja dugo opirali da se Župa prisajedini Crnoj Gori, jer je ista bila bogat ratarsko-stočarski kraj. Međutim ozidana karaula Voltica bila je od presudnog značaja. Međunarodna komisija je na osnovu sagrađene voltice od strane Crnogoraca 1854. godine donijela odluku da se Župa prisajedini Crnoj Gori sa kojom je do tada dijelila sudbinu.

Godine 1861. u Hercegovini je buknuo ustanak pod vođstvom Luke Vukalovića. Ni Župljani nijesu izostali u toj borbi. Dvadeset pet Župljana se borilo u odredu Peka Pavlovića za oslobođenje Hercegovine.
Godine 1862. Omer paša Latas drugi put napada Crnu Goru. U poznatoj bici u klancu Dugi, gdje je poginulo mnoštvo Crnogoraca, poginuo je i veći broj Župljana, na čijem čelu se nalazio serdar Šogo Nikolić, koji je u ovoj bici bio teško ranjen.

Župljani su učestvovali u oslobodilačkim ratovima Crne Gore 1876/1878. godine. Hrabro su se borili u čuvenoj bici na Vučjem Dolu 1876. godine pod komandom Jefta Miletina Nikolića, pa se za njih odnose i stihovi knjaza Nikole iz župskog kola.

’’Na Vučji Do sabalja su
Ponajviše ugrabili,
Gdje je bilo stani pani
Svuda su se namjerili...’’

Poslije pobjede na Vučjem Dolu, Župsko-Lukovski bataljon pod komandom Jefta Nikolića istakao se borbama za oslobođenje Nikšića 1877. godine gdje su osvojili jedno od najbolje utvrđenih bedema Nikšića, Džidića kulu.

Župski bataljon dao je nemjerljiv doprinos i u Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu.

Za vrijeme života pod Austro – Ugarskom život u Župi bio je gotovo nesnosan. Glad, bolest, nemaština bile su svakodnevna pojava. Često su umirali starci i žene a ponajviše nejaka djeca. Po župskim šumama počinju da se odmeću komiti - pristalice Kralja Nikole.

Komitska grupa na čelu sa Radojicom Vojinovićem uspjela je da likvidira omraženog austrougarskog oficira Franju Ferjančića. Ne mareći za ponuđene otkupe Radojica je ubistvom Ferjančića osvetio smrt njegove sestre Milice, koja je bila strijeljana po naređenju Ferjančića.
Zbog pogibije Franje Ferjančića izvršene su brojne odmazde. Pošto je tijelo Ferjančića bilo prebačeno, u toku noći, sa župske teritorije na teritoriju lukovskog sela Dragovoljići, austrijski vojnici strijeljali su 82 stanovnika toga sela. Njima je na istočnoj strani nikšićkog polja podignut spomenik na kome između ostalog piše:

’’Oj putniče stani malo
Da te bratska mine tuga
Gdje pogibe pop Milovan
S osamdeset hrabrih druga...’’

Osim njih i jedan dio Župljana je strijeljan, dok su neki odvedeni u logore.

Broj komita u Župi stalno je rastao. Tokom 1918. austrijska žandamerija uspjela je da otkrije pećinu pod Prekornicom gdje se skrivao već oboljeli Radojica Vojinović i da ih zajedno sa nekoliko komita strijeljaju.
Nakon Prvog svjetskog rata došlo je ujedinjenja južnoslovenskih naroda, međutim ova tvorevina nije bila rezultat težnje čitavog naroda. Tako da je svuda u Crnoj Gori pa i u Župi došlo do političkih previranja. Mnoge župske porodice odmetnule su se u komite sa puškom u ruci kako bi branile načela suverene Crne Gore.
Bjelaši, pristalice ujedinjenja, zajedno sa redovnom srpskom vojskom organizuju pohode na zelenaše i njihove porodice u Župi nikšićkoj. Napadima, koji su bili najači 1919. godine je rukovodio Vukan Mijušković. Komiti su bili razbijeni na manje grupe, a pojedina župska sela iz kojih je bilo najviše komita morala su hraniti vojsku duže vremena. Jedan broj komitskih pristalica sproveden je u nikšićki zatvor gdje su mučeni i zlostavljani.

Karakterističan je slučaj smrti Mura Jakovljevića. Kada je Vukan Mijušković završio akciju gonjenja komita, iskupio je većinu Župljana na mjestu Mačak. Opkolio ih je redovnom vojskom i počeo na njih vikati najpogrdnijim izrazima. Ne razmišljajući mnogo Muro se pobunio protivu ovakvog nasilja. Vukan pokuša da udari Mura ali ovaj poteže skriveni revolver, uperi ga u Vukana ali mu nijedan metak nije opalio. Vojska ubrzo priskoči u pomoć svome komandantu, uhvati Mura koga nemilosrdno pretukoše a kasnije i strijeljaše. Da bi osvetili paljenja i mučenja dio komita na čelu sa Antonijem Bojovićem ubiju serdara Jagoša Radovića u Bjelopavlićima, 28. septembra 1919. godine. U potjeri organizovanoj nakon ovog događaja Antonije biva ubijen a na čelo župskih komita dolaze Dragiša Bojović i Vasko Marojević.
Jedne večeri vojska i bjelaši dobiju obavještenje da se Dragiša Bojović nalazi u svojoj kući. Komiti bivaju opkoljeni i većim dijelom ubijeni na svirep način. Milo Bojović biva sproveden u nikšićki zatvor, ali je poslije izvjesnog vremena uspio da pobjegne. Odmah nakon bijega dolazi u sukob sa Krstom Krulanovićem i u međusobnom puškaranju oba padaju smrtno pogođeni.
Komitski pokret u Župi ugušen je u krvi. Mnogo komita je odstupilo, neki su sprovedeni u zatvore širom tadašnje kraljevine.

Poslije ovih krvavih borbi u Župi dolaze izbori za ustavotvornu skupštinu 1920. godine. Izbori se održavaju u delikatnoj situaciji. U prvom redu osjeća se odraz Oktobarske revolucije u Rusiji, zatim još uvijek otpor komita prema ujedinjenju a nešto manje i uticaj naprednog socijalističkog pokreta. Karakteristična je pjesma koja se pjeva na izborima a čiji odlomak glasi:

’’Komunista ko na gori lista
Radikalu motiku i palu’’

Ova pjesma imala je u sebi izvjesnog revolta prema postojećem režimu što se da zaključiti i po opštinskim izborima 1919. godine. Na ovim izborima federalistički kandidat Jakša Marojević dobio je apsolutnu većinu glasova, ali je poslije 20 dana smijenjen a na njegovo mjesto vlasti su postavile predsjednika Martina Jovanovića, jednog od prvaka pristalica ujedinjenja.
Zabranom djelovanja KPJ donošenjem Zakona o zaštiti države njihove pristalice prelaze kod drugih stranaka.
Već 1932. i 1933. godine pojavljuju se napredni studenti i đaci koji se počinju povezivati sa seoskom omladinom u Župi. Krajem 1937. u Župi je formirana partijska ćelija. U periodu od 1937. do 1940. godine rad partijske ćelije su izrazito pomagali Danilo Bojović, Milinko Đurović i Dušan Bojović, koji su obavezno provodili školske raspuste u Župi i mnogo doprinijeli na ideološkom uzdizanju malobrojnog članstva KPJ.

Početkom 1938. formirana je i prva diletantska grupa, koja je bila u sklopu novoosnovane čitaonice u osnovnoj školi. Ispisivanje parola i upisivanje novih članova obilježili su rad ove grupe koja je organizovala oko 100 Župljana da učestvuju na demostracijama prilikom dolaska predsjednika tadašnje vlade Milana Stojadinovića u Nikšić 1938. godine povodom puštanja u rad prve željezničke pruge.
Iste godine organizuju se opštinski izbori u Župi. Za vrijeme ovih izbora vladala je po selima Župe živa aktivnost. Omladina predvođena studentima uspjela je da predstavnici opozicije grupno glasaju. Ovako masovni mogli su na biralištima pjevati borbene pjesme, jer se žandarmi nijesu rado upuštali u ma kakve intervencije kod većih masa. Za vrijeme ovih izbora čule su se ove parole:

’’Dolje Milan, dolje vlada
Dosta su nam dali jada
Dolje Berlin, dolje Rim
Dolje Milan pasji sin’’

Dizanje parola bilo je praćeno revolucionarnim pjesmama od kojih se najčešće čula:

’’Imao sam majsku ružu,
Majsku ružu divan cvijet
Nosio je na grudima
Da je gleda cio svijet.’’

Na inicijativu partijske ćelije 1938. godine formiran je odbor NFA, koji je imao zadatak prikupljanja pomoći za španske borce.
Sastanci partijske ćelije su održavani redovno i u najvećoj tajnosti. U vrijeme revolucionarnih praznika iznad Župe i Lukova ložene su vatre kao simbol izvojevane pobjede radnog naroda.

Početkom 1940. godine formirana je i organizacija SKOJ-a koja je brojala 11 članova. U ljeto 1940. godine održana je polulegalna konferencija napredne omladine iz Župe u mjestu Pliskovci u Miolju Polju. U masovnim demonstracijama organizovanim 25. marta ispred opštinske uprave i žandamerijske stanice velika masa Župljana uzvikivala je parole:

’’Bolje rat nego pakt
Bolje Grob nego rob!’’

Dokumenta za preuzimanje

Ovdje možete pogledati hronologiju događaja u Župi - link